Skip to content

Petak 3. tjedna došašća

photo-prayer

PETAK, 3. TJEDNA DOŠAŠĆA

Suci 13, 2-7.24-25a; Lk 1, 5-25.
Blago krotkima jer će baštiniti zemlju.

Sigurno u ovom evanđelju nalazimo puno duhovnih poticaja za naš kršćanski život. No, u sklopu naše bliže priprave za Božić mi želimo razmišljati i o trećem blaženstvu koje glasi: „Blago krotkima jer će baštiniti zemlju.”

Biti krotak znači biti sličan Isusu koji je krotka i blaga Srca. Ta sam Isus je rekao: Učite se od mene jer sam krotka i blaga srca i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11, 29). Takav mora biti i Isusov učenik, krotka i blaga srca. Tako sv. Pavao svoje Korinćane, da bi ih što više potakao na kršćanski život zaklinje blagošću i obazrivošću Kristovom (2 Kor 10, 1). Galaćanima pak veli da oni koji su Kristovi posjeduju i plodove Kristova duha među kojima su i dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost (Gal 5, 22-23). U poslanici Titu upućuje sv. Pavao kako će on podučavati vjernike pa kaže: Podsjećaj ih da budu spremni na svako dobro djelo, nikoga da ne pogrđuju, da budu neratoborni, popustljivi, da očituju svaku blagost prema ljudima. (Tit 3, 2). A sv. Petar u svojoj prvoj poslanici također upućuje svoje vjernike da im Krist bude svet, te da budu uvijek spremni na odgovor svakome koji zatraži obrazloženje nade koju nose, a sve to „blago i s poštovanjem, dobre savjesti, da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1 Pet 3, 15-16).

Takvi dakle trebaju biti vjernici Kristove, jer samo krotki mogu pripraviti put Isusu krotka i ponizna srca u svome srcu, a onda i u srcima drugih. Samo oni mogu primiti poslanje od Boga i izvršiti njegovu volju.

Možemo reći da su takvi bili i Elizabeta i Zaharija, živjeli su besprijekorno pred Bogom u potpunoj pravednosti i izvršavanju zakona i odredaba Gospodnjih. No, oni su nam primjer kako i ljudima takvog kova vjera dolazi na kušnju i kako i oni teško prihvaćaju posebne Božje zahvate, kao Zaharija koji nije mogao odmah shvatiti da će oni u starijoj dobi postati roditelji. Njegova vjera morala je biti još više učvršćena, jer će se samo tako moći nositi s poslanjem svoga sina i prihvatiti ono što će njegov sin biti – Mesijin preteča.

Molimo da se u blagosti i krotkosti naših srdaca učvrsti i naša vjera da prihvatimo čuda Božjeg nauma i u našem životu. Vjerujmo kao u ovoj priči:

Zemlja je bila suha i ispucala, jer dugo ne bijaše kišilo. Uvelo žuto lišće jedva se držalo na granama. U poljima je izgorjela trava. Ljudi su napeto iščekivali, usrdno moleći i pogledavajući užareno nebo.
Mjesecima nije pala ni kap kiše, a posljednji tjedni bijahu nesnosno vrući.
Mjesni je župnik organizirao molitvenu uru ispred crkve. Došlo je mnoštvo ljudi. Svi su bili puni strepnje i nade. Mnogi su u rukama imali nabožne predmete: križeve, krunice, molitvenike… Župnikove se oči, međutim nisu odvajale od djevojčice u prvom redu; u krilu je držala crveni kišobran. Jedina!
(Usp. Bruno Ferrero: Život je sve što imamo, KSC Zagreb, 2005., str. 59).

p. Stipo Balatinac, SI