Unutrašnjost crkve

Slika: Mater amabilis (Majka ljubezna) ili Misionarska Gospa

Misionarska Gospa ime je Gospine slike obdarene oprostima, koju su misionari nosili na pučke misije. Rad je to rimskog isusovca o. Antonio Ciccolini (1804-1880). O. Ayala dao je sliku zaštititi srebrenim okvirom.

Portret: Sveti Ignacije Lojoski (1491–1556)

Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti. U svojim životnim uspomenama iz razdoblja od godine 1521–1540., dakle, od obraćenja pa do odobrenja Družbe Isusove, što ih je godinu dana pred smrt diktirao jednom ocu, Ignacije je sam ocrtao svoj duhovni lik. On opisuje svoj unutarnji razvoj koji ga je od prilično slobodnog i raskalašenog vojnika doveo do visokog stupnja svetosti.
Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.

Novu, očišćenu i produbljenu sliku o Ignaciju dugujemo njegovu duhovnom sinu po imenu o. Hugo Rahner, no ne samo njemu. On je o svecu napisao nekoliko veoma vrijednih knjiga: Ignacijevo dopisivanje sa ženama, izdano g. 1956. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti; Bildband Ignatius von Loyola, g. 1955. To je neke vrste životopis sv. Ignacija u slikama, u tehnici moderne fotografske umjetnosti, a s tekstovima Huge Rahnera; Ignacije Lojolski kao čovjek i kao teolog, godine 1964.

Šteta je samo što Hugo Rahner nije dospio napisati i dugo planirani Ignacijev životopis koji bi svečevu sliku oslobodio svih povijesnih nanosa i krivih prikaza. Predradovi su za samostalni pregled svih 75 svezaka Monumenta historica Societatis Jesu (Povijesni spomenici Družbe Isusove) doprli već daleko, ali je bolest i smrt spriječila oca Hugu Rahnera da dovrši to djelo. U velikom djelu Ignacije Lojolski kao čovjek i teolog ipak je već sabrano nešto od tih Rahnerovih radova. Rahner zaključuje uvod u to svoje djelo, što je i neka njegova duhovna oporuka, ovako: »Ignacije je samotnjak, hodočasnik, aristokrat nadnaravnoga, apostol poslušnosti, čovjek Crkve, koji iščezava u svakidašnjici, a ipak promatra tajne Presvetoga Trojstva. Tamo gdje se iz Iniga de Loyole oblikovao Ignacije i na koncu života osamljeni umirući hodočasnik, izvire živo vrelo iz kojeg se u budućnosti isplati crpsti za svakoga koji se bude osjećao pozvan da oživi Ignacijevu posmrtnu masku.«

Obnovljena slika o sv. Ignaciju može snažno utjecati i na ispravnije shvaćanje ne samo isusovačkoga već redovničkoga staleža uopće, pogotovo sada u posaborskoj obnovi redovništva. Jedno je od velikih djela Huge Rahnera baš u tome što nam je uspio prikazati Ignacija kao »ideal modernoga sveca«, u čijem su životu molitva i rad postali jedno. Rahner otkriva da je za Ignacija i u njegovim duhovnim uputama ljubav prema bližnjemu istovjetna s ljubavlju prema Bogu i tako služenje ljudima postaje služba Bogu. Dakako da je tu riječ o ispravnoj, nesebičnoj, požrtvovnoj ljubavi prema bližnjemu Boga radi. Ono što se danas od kršćana traži i što je u svojim dokumentima naglasio II. vatikanski sabor, naime, da moraju prihvatiti svijet radi Boga i da ga svojim svakidašnjim radom moraju privući k Bogu, to je Hugo Rahner našao već u Ignacijevoj duhovnosti, koju naziva »Mystik der Weltfreudigkeit« – mistika radosti u odnosu prema svijetu. Rahner je, nasuprot odviše klišejiziranoj i naglašavanoj slici Ignacija kao vojnika otkrio Ignacija mistika, u čijim se vizijama i spoznajama otvoreno ili skriveno, svjesno ili nesvjesno nastavlja teologija svetih Otaca. Zato nije bio slučaj već duhovna srodnost sa svetim Ocima da je Inigo de Loyola promijenio ime u Ignacije u počast sv. Ignacija Antiohijskoga i da je usvojio njegovu izreku u Poslanici Rimljana: »Moja je ljubav raspeta!«

Nakon tih uvodnih i općih napomena upoznajmo se sa životom i djelom sv. Ignacija. U tome kao siguran i pouzdan vodič neka nam posluži duhovni sin sv. Ignacija isusovac otac Burkhardt Schneider, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu.

Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.

Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malopomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.

Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.

O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: »Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.« U Manresi mu je Bog »otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio« – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. »Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova« (Pius Parsch).

Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.

Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Šimun Rodriguez, Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili »posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa«, kako je to jedan od njih – Diego Lainez – izrekao.

Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, »da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe.«

Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi. Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: »Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ’U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ’Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ’Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ’Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.«

To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili »svećenici hodočasnici«, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kome će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.

Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.

Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Rad je pratio molitvama i brojnim svetim misama što ih je na tu nakanu služio. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a Ksaver ju je prenio čak na Daleki istok jer su za njim u misije pošli i drugi isusovci. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: »Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo« – jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove.

Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj. Kako je sveti Ignacije izuzetno velika ličnost, promotrit ćemo ga još pod jednim vidom.
»Molitva prošnje nešto je posve središnje u Duhovnim vježbama« – tvrdi dobar poznavalac ignacijanske duhovnosti otac Solano. To ipak ne smijemo tako shvatiti kao da bi glavna svrha knjižice ili samih duhovnih vježbi bila da nas nauče moliti. »Duhovne vježbe izražavaju životnoduhovno doživljavanje Boga, naučavaju prikladnu metodu kako bi ga pojedinac mogao ostvarivati i na taj način otkriti Božju volju« (Ignacio Iparraguire). Kako se pak tu radi o nečemu, uistinu, sudbonosnom, važnom i velikom, onda je posve jasno da autor Duhovnih vježbi vježbanika neprestano potiče na prosidbenu molitvu. Zato imamo mnogo primjera u knjižici Duhovnih vježbi.

Već prije prve vježbe, tj. razmišljanja o prvom, drugom i trećem grijehu, Ignacije u načinu općeg ispita savjesti, koji sadržava pet točaka, u drugoj točki potiče vježbanika: »Moli za milost da upoznaš svoje grijehe i da ih odstraniš.«

Od prve vježbe pa dalje Ignacije uvijek preporučuje pripravnu molitvu prije same vježbe. »Ona je u tom da molim milost u Boga, našega Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljeni čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.« Kasnije će tu istu pripravnu molitvu nazivati »običnom«, a ona je, doista, jedini element koji se posve nepromijenjeno ponavlja u svim pojedinima vježbama.

U svakoj vježbi kao drugu predvježbu Ignacije predlaže vježbaniku »da moli Boga, našega Gospodina, ono što hoće i želi. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, treba da molim radost s radosnim Kristom; ako je ono o muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Kristom«.

U takozvanom »razgovoru« na koncu razmatranja, kad treba da se razvije intenzivan molitveni dijalog i da se sažme u molitvu ono o čemu se razmišljalo, Ignacije preporučuje »govorenje, kao kad prijatelj govori prijatelju ili sluga svojem gospodaru, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet«. Sve neka se uvijek završi molitvom Oče naš.

U prigodama koje su od veće važnosti Ignacije savjetuje vježbaniku trostruki razgovor u kojem će se molitvom najprije obratiti našoj Gospi te izmoliti Zdravomariju, onda Kristu Gospodinu te izmoliti »Dušo Kristova, posveti me!« i napokon nebeskom Ocu te izmoliti Oče naš. Drugo su veliko Ignacijevo djelo Konstitucije Družbe Isusove. »U Duhovnim vježbama nalazim se pred zadatkom da upoznam volju Božju; u Konstitucijama pred voljom Božjom koja je uokvirena u jedan zakon« (Ignacije Iparraguire). Ignacije ih je počeo pisati nakon potvrde Pavla III. 27. rujna 1540. i nakon što je izabran za prvog generala. Na njima je radio godinama s najvećom brižljivošću i uz postojanu molitvu. O načinu pisanja Konstitucija govori sam u svojoj autobiografiji: »Svaki dan slaviti misu i Bogu prikazati točku koju je obrađivao i nad njom obaviti molitvu.« I tako se molitva nalazi upisana u temelje Konstitucija. U X. dijelu toga divnoga zakonika Ignacije raspravlja o sredstvima kako da se Družba uzdrži i unaprijedi. Kao prvo sredstvo postavlja baš molitvu.

»Kako se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega, to u njega jedinoga valja stavljati nadu da će on čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama. A u toj će nadi prvo i najprikladnije sredstvo biti molitve i žrtve koje valja svakog tjedna, mjeseca i godine prikazivati na tu svetu nakanu i propisati u tu svrhu gdje god se Družba nalazi.«

Tu istu misao o potrebnim molitvama sv. Ignacije ponavlja u Konstitucijama kad se radi o generalu reda, o rektorima i drugima kojima Družba leži na srcu i na odgovornosti.

»Među raznim darovima koji bi trebali da rese oca generala, na prvom je mjestu od svih ovaj da bude što uže sjedinjen i prijateljski povezan s Bogom i Gospodinom našim, kako u molitvi, tako i u svemu svojem radu, da to obilnije izmoli od njega, kao izvora svega dobra, čitavom tijelu Družbe velik udio u njegovim darovima i milostima te mnogo snage i učinka svim načinima kojima će se ona služiti za pomoć dušama.«

Osim Konstitucija sačuvano nam je od Ignacija i 7.000 pisama. Pisao ih je na španjolskom, talijanskom ili latinskom jeziku; upravljao ih papama i kardinalima raspravljajući o obnovi Crkve. Pisao ih je i kraljevima i knezovima, a odnose se na politiku. Upravljao ih je svojim duhovnim sinovima obrađujući pojedina pitanja redovničkoga života i apostolata, a dopisivao se i s aristrokacijom i s malim ljudima iz puka, koji su se puni pouzdanja obraćali k njemu za pomoć ili savjet. Sva ta pisma odišu kršćanskom ljubavlju, koja radi Boga ljubi i poštuje brata čovjeka. Druga je njihova značajka da uvijek računa na Božju pomoć koju valja od Boga molitvom isprositi.

Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epohalnog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svima naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao je da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojalo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: »Kad se jednom promijeni naše srce, koje onda čudo da će i svijet biti promijenjen.« Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svjedoče za to. Njegov je utjecaj prešao daleko granice njegova reda te uvelike pridonio cjelokupnom razvoju naše europske kulture kako na religioznom tako na filozofskom, odgojnom i umjetničkom području.

Kip: Sveti Josip, zaručnik BDM

Središnja je svetkovina u ožujku blagdan Sv. Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika svete Crkve. Štoviše, i čitav je ožujak posvećen sv. Josipu kao njegov mjesec, kad na njega mislimo više no obično. Sv. Josip je dostojan tolike časti jer u povijesti spasenja poslije Isusa i Marije ima najpovlaštenije mjesto.

“Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16). U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio “sin Davidov”, anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.

“Ljubav prema Bogu ne sastoji se u suzama i slatkim osjećajima, već u tome da mu služimo u pravednosti, u muževnoj odvažnosti i u poniznosti.” Riječi su to sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, koja je umrla 4. X. 1582. Ona je bila neumorna osnivateljica novih samostana i obnoviteljica karmelskoga reda. Kad je general reda pohodio samostan Sv. Josipa u Avili, koji je uz naročito papino odobrenje svetica osnovala, te u kojem je 5 godina s nekoliko sestara provodila život prema prvotnoj strogosti reda žrtvujući se za obraćenje grješnika i nevjernika, bio je tako oduševljen primjernim životom sestara da je potaknuo sv. Tereziju “da prema strogom pravilu osnuje toliko samostana koliko ima kose na glavi”. Tu pobožnu želju Terezija doduše nije mogla ispuniti, makar je mogla reći “da joj je Bog dao odvažnost koja nadilazi jednu ženu”. No ipak za njezina života, uz njezinu pobudu i sudjelovanje, osnovano je ništa manje nego 17 ženskih i 15 muških samostana Obnovljenoga karmelskoga reda.

Veliki isusovački teolog Franjo Suarez, umro 1617., načinio je pravu revoluciju u teologiji sv. Josipa uvrstivši ga u red hipostatskog sjedinjenja, u kojem se nalaze još jedino Isus i Marija.

Osnivač Družbe sv. Sulpicija, koja se bavi odgojem klera, Jean Jacques Olier, koji je godine 1657. umro na glasu svetosti, napisavši prije toga vrlo nadahnutih duhovnih tekstova, sastavio je ovu pohvalnu molitvu:
Blagoslovljen nebeski Otac, koji je izabrao sv. Josipa za tako uzvišeno dostojanstvo!
Blagoslovljen Sin Božji, koji je ljubio sv. Josipa kao svog oca!
Blagoslovljen Duh Sveti, koji je posvetio sv. Josipa na tako odličan način!

Papa Klement XI. (1700-1721) bio je vatren štovatelj sv. Josipa. On je autor časoslova sv. Josipa, podigao je blagdan sv. Josipa na stupanj povlaštenih blagdana višeg reda te dopustio zavjetnu misu u čast sv. Josipa za sretnu smrt. Uvijek je gajio želju da bi smio umrijeti na blagdan sv. Josipa. Ta mu se želja čudesno ispunila na svečev blagdan godine 1721.
Životopisac o. Petita, također isusovac, o. Haggeney navodi mnogo primjera kako je njegov redovnički subrat, koji je umro na glasu svetosti, veoma štovao sv. Josipa i njemu se u raznim prilikama i neprilikama života s velikim pouzdanjem preporučivao.

Kad je 20. rujna 1870. Garibaldi osvojio Rim, a Talijani ga učinili svojim glavnim gradom, papa Pio IX. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Crkve. Učinio je to u času kad je talijanska država, a osobito slobodni zidari, bila neprijateljski raspoložena prema papinstvu. Papina gesta navela je o. Petita na misao da izda ponovno knjižicu o sv. Josipu, koju je u XVII. stoljeću napisao o. Turrian. Tome je žrtvovao dosta vremena svoga noćnog počinka, ali je za uzvrat u jednoj velikoj nevolji osjetio veliku zaštitu sv. Josipa. Godine 1872. o. Petit je bio rektor u Drongenu. Njegovu redovničku zajednicu zahvatila je pošast tifusa. U roku od nekoliko dana bolest je zahvatila 45 isusovaca, petorici su čak podijelili i svetu popudbinu.

Tada je o. Petit učinio ovaj zavjet u čast Isusovu hranitelju: “Ako mi izmoliš da ne umre nitko od mojih podložnika, svake godine dok budem rektor ili duhovnik u ovoj kući, pred čitavom zajednicom održat ću jedan govor u tvoju čast.” Zavjet je bio uslišan jer nitko nije umro, a nakon 3 tjedna pošasti je nestalo. O. Petit je izvršio i svoje obećanje pa je kroz 36 godina slavio sv. Josipa.

Kad su zaprijetile poteškoće u karitativnoj ustanovi “Gospođe od brda Kalvarije”, pohodio ih je o. Petit, skupio u kapelicu, ohrabrio ih te potaknuo na pouzdanje u Božju providnost. Rekao im je kako su baš te poteškoće siguran znak da mogu računati na Božji blagoslov. Čitavu je tu ustanovu stavio pod osobitu zaštitu sv. Josipa te pozvao sve članice da se devetnicom obrate svom novom zaštitniku. I to je bilo sve što je učinio u tom beznadnom položaju. Nama to danas izgleda možda neobično, no ljudi koji imaju više vjere negoli mi u takvim zgodama baš tako postupaju.

Bez zagovora sv. Josipa mnoga bi velika karitativna djela o. Petita, sigurno, propala. I tako je njemu sv. Josip bio vodič i zagovornik u apostolatu, a činjenica je također da ga štovanje sv. Josipa nije udaljivalo od središta, od Krista, jer je o. Petit provodio i te kakav duhovni život u Kristu Isusu.
Spomenimo nešto i iz naših strana!

U Protokolu Hrvatskog sabora za 9. i 10. VI. 1687. nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Štovanju sv. Josipa u gornjoj Hrvatskoj u XVII. stoljeću najviše su pridonijeli isusovci, osobito preko Sjemeništa sv. Josipa za siromašne đake, na Griču u Zagrebu.

U svom pismu od 16. I. 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, dr. Alojzije Stepinac obavještava vjernike: “Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se na Svetu Stolicu… Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu.”

Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. “…stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrv. Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.”

Slavi sv. Josipa u zadnjih 100 godina mnogo su pridonijeli dokumenti crkvenog učiteljstva, osobito Pija IX., koji je 8. prosinca 1870. sv. Josipa proglasio zaštitnikom svete Crkve, a dekretom Inclytum patriarcham od 7. srpnja 1871. preslavnog patrijarha smatra vrijednim štovanja što nadvisuje sve ostale svece te da je on zbog svoga staleža primio od Boga izvanredne milosti.

Krasnih su misli o sv. Josipu izrekli Leon XIII., Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Ovaj posljednji uveo je i blagdan sv. Josipa, radnika, koji se slavi 1. svibnja. Ivan XXIII. apostolskim pismom od 19. ožujka 1961. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom II. vatikanskog sabora. Sabor je uveo ime sv. Josipa u I. kanon, a zato je zaslužan mostarski biskup Petar Čule, koji se za to svojim uvjerljivim govorom na Saboru bio živo založio, a papa Ivan XXIII. odmah uvažio njegovo zalaganje.

Slika: Alojzije Gonzaga (1568–1591)

Redovnički ideal Družbe Isusove privukao je mnoge, i to iz najrazličitijih staleža. Bilo je u njoj plemića i pučana, no došavši u Družbu svi postadoše jednaki, članovi jedne te iste zajednice. U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom. Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru. Dok promatramo Alojzija u molitvi nepomična i zadubena, nemojmo prema njemu zauzeti odmah neki odbojni stav, kao da je bio neprirodan. Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Naše je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Da li je doista i ostvaruje, to je već drugo pitanje. No za put do ostvarivanja redovito će biti razvijen smisao za pravdu. Svaki čovjek kao ljudska osoba ima pravo na život dostojan čovjeka. Budući da postoje ipak socijalne razlike, oni koji imaju dužni su dati onima koji nemaju. Alojzije je pripadao onima imućnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena naučio pomagati onima nezbrinutima. I završetak njegova života bit će posve nesebično djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri čemu je i sam stradao.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.

Prema čistoći može se zauzeti negativistički stav, koji se sastoji jedino u zabranama: »Ne smiješ ovo! Zabranjeno ti je ono!« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je mučan, pogotovo za mlade.

Na sreću, prema čistoći može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, što ona uistinu i jest. A zašto je čistoća vrednota? – Zato, jer omogućuje razvoj skladne ličnosti, kod koje su strasti podvrgnute višim težnjama. Čovjek čista srca obično će biti i čovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema čistoći možemo izraziti ovako: »Čist sam, jer takav hoću biti. A hoću, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobađa, jača.« Najbolji odgoj čistoće sastojat će se svakako u pozitivnom stavu. Mladi obično ne vole da im se nešto zapovijeda ili zabranjuje. Zato valja da i čistoću više shvate ne kao zapovijed, već kao nešto što je samo po sebi, zbog svoje unutarnje vrijednosti, poželjno.

Promatrajući Alojzijev lik, možemo promatrati čistoću ne baš onako kako ju je on ostvarivao, već je prihvaćajući kao vrednotu koju ćemo mi nastojati ostvarivati na sebi svojstven način. Neću ga opisivati. Svatko je pozvan da sam istraži i upozna čistoću kao vrednotu, jer će samo tako ona postati njegova osobna, slobodno izabrana i prihvaćena vrednota.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka. Alojzijev primjer upućuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova, recimo, vječna poruka. Vječna, jer nadilazi sva vremena. U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge. Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

Kip: Sveti Ante Padovanski, crkveni naučitelj (1195–1231)

Iako je današnji svetac po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća. Štovanje sv. Antuna u Katoličkoj crkvi tako je rašireno i tako općenito da predstavlja pravi religiozni fenomen. Upoznajmo stoga lik sveca koji je kršćanskome puku tako drag!

On je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina i to u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika.

Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna. Tada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene. Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., no i taj put posve kratko.

Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj »na hasurama«. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talenat, što se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti.

Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena. Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove.

Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, uputivši se prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac, neki nepoznati fratar, u takozvanom Životu ili Prvoj legendi, zvanoj i Assidua, po latinskoj riječi kojom započinje, bilježi ovo: »Circumibat civitates et castra, vicos et campestria, et vitae semina… cunctis spargebat.« A to znači da je poput Isusa obilazio gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je naviještao.

Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Žar i energija kojima se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv »malj heretika«. Danas nam taj naslov ne mora zvučati simpatično, ali se zbog njega nipošto ne moramo svecu manje diviti koliko je revnovao za istinu i čistoću kršćanskog nauka.

Od g. 1223–1225. sv. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je dobio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: »Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.«

Od 1225–1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca, čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti. No Antun se nije bojao jer je čeznuo za mučeničkom krunom.

Slušajući ili čitajući o sv. Antunu, navikli smo na čudesne stvari u njegovu životu. Od svega toga dosada nisam ništa spomenuo. To je zato što u stvarima čudesa želim biti što kritičniji. Da, vjerujem u Isusova čudesa, i u ona što ih je Bog činio preko svojih svetaca, ali samo u ona koja su nam povijesno zajamčena. Više vrijedi jedno sigurno čudo nego tisuću izmišljenih i preuveličavanih čudesa.

Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo.

Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.
sv. Antun Padovanski
Bog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih.

Slika: Bl. Alojzije Stepinac

Nadbiskup zagrebački, kardinal, mučenik (Krašic, 1898-1960) Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u Brezaricu, župa Krašic. Bogoslovni nauk završio je u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Papa Pio XI imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom. Biskupsko služenje proživio je pod geslom: “U Tebe se, Gospodine, pouzdajem!” (Ps 31,1). Hrabro se suoćio s izazovima povijesti, u kojoj bijaše poslužiteljem Evandelja. Proročki je prikazivao razorne moći svih ideologija kojih je cilj bio protivan časti pravoga Boga i dostojanstva ljudske osobe. Svi prognani zbog rasne, klasne ili nacionalne ideologije u njemu su imali svoga zaštitnika. U liječenju socijalne bijede darivao je od svoga stola i od crkvenih dobara. Osnivao je nova župna središta, marno promicao katolički tisak, uznastojao urediti katolička društva prema načelima crkvenog Učiteljstva, uključivao redovnike i redovnice u pastoralni i karitativni život Nadbiskupije, te tješio i duhovno podizao obespravljeni puk. U hrvatskome narodu širio je duh zahvalnosti prema Bogu kroz pobožnosti nadoknade za grijehe psovke i pobacaja. Gorljivo je promicao pobožnost prema Euharistiji govoreći često: “Onome tko se drži Isusa, sve biva lako!” Iskazivao je sinovsku odanost prema Bogorodici. Znakovite su njegove riječi: “Ja vjerujem da će se Rusija obratiti i kip Bogorodice da će stajati na Kremlju!”, a izraz su njegove čvrste vjere u Božju pobjedu na Marijin zagovor. Tu je vjeru krijepio moleći dnevno sva otajstva krunice. Iz njegove predanosti u volju Božju bijaše vidljivo kako životnu snagu i nauk crpi iz Biblije. Do te je mjere bio uronjen u sv. Pismo da je sva zbivanja prosudivao na temelju Objave i u svjetlu Božje Providnosti. Utirao je u Crkvi u Hrvata put k biblijskim izvorima propovijedanja i katehizacije. Živio je od Božje riječi i njome nadahnut hrabrio druge na popravak života i evanđeosko poimanje rodoljublja. To ga je približilo njegovim vjernicima do te mjere da je Crkva u Hrvata živjela njegovim uvjerenjem, prihvatila njegov stav i jacala se njegovom vjerom. U svakom je političkom sustavu branio slobodu i nadnaravno podrijetlo Katoličke crkve. Kada zbog vjernosti savjesti nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije, te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. “Hrvatska nacionalna crkva”, montiran mu je politički proces na kojem ga je komunistički sud 11. listopada 1946. osudio na 16 godina robije. Hrvatski Sabor je 14. veljače 1992. poništio sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje Papa Pio XII. uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala. Njegov nastup pred sudom očitovao je živu i nepokolebljivu vjeru u božanstvo Isusa Krista, djevičansko materinstvo Blažene Djevice Marije i vječni život čovjekov. Proživljavao je Crkvu kao Mistično Tijelo Kristovo. Vidjelo se to u njegovoj skrbi za Crkvu na svim stranama svijeta, u strpljivom podnošenju patnji i poniženja kao i u svijesti da ga molitve sveopće Crkve vežu u neraskidivo jedinstvo s Rimskim biskupom. U borbi s progoniteljima Katoličke crkve poticao je sebe i druge na vjernost riječima: “Gdje je Petar, tamo je Crkva!” i jačao pouzdanjem: “Oluja će proći, a Bog ostaje zauvijek!” Kroz cijeli život, a osobito u zatvoru i sužanjstvu, pokazao se kao vjeran sluga Božji. Vidjelo se da mu je Bog davao snagu za takav život vjere kojom je i druge poticao na evandeoski oblik života. Neprestana njegova molitva, osobito za progonitelje Crkve i njegove osobe, pozivi na opraštanje i vršenje kršcanskih kreposti odavali su čovjeka žive vjere, neslomiva pouzdanja i djelatne ljubavi. Tako je svojim životom uistinu ostvario program što ga zapisa 29. prosinca 1956. za krašićkog sužanjstva: “Naši bi se ideali mogli sažeti u jednu riječ- Bog! Bog naš uzor, Bog naš život, Bog i svjetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života!” Umro je na glasu svetosti i mučeništva, u Krašicu, 10. veljače 1960. i pokopan u zagrebačkoj katedrali. Njegov je grob mjesto neprekidne molitve i vrelo uslišanja. Godine 1981. u Rimu je službeno otpočeo kanonski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U listopadu 1998. u hrvatskome nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke papa Ivan Pavao II. proglasio je Alojzija Stepinca blaženikom Katoličke crkve.

Kip: Sv. Terezija od Djeteta Isusa, djevica i crkvena naučiteljica (1873.-1897.)

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!”

Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena među blaženike i svece.

Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica – po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće – od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme – točno 2. listopada 1882. – Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.

Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.

Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije – gdje je bio upriličen susret s njime – uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike”.

Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bila zadovoljna. O tome piše ovako: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.”

Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.

Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve.