UTORAK, 4. TJEDNA DOŠAŠĆA
Mal 3, 1-4.23-24; Lk 1, 57-66.
Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji.
Pred nama se odvila scena čudesnog rođenja Ivana Krstitelja i davanja imena ovome sinu Elizabete i Zaharije. Dobio je, dakle, ime Ivan, koje nije bilo u tradiciji te obitelji, ali bilo je to po Božjoj volji i nadahnuću koje su primili oba roditelja, što su i iskazali, svako na svoj način. Inače ime Ivan znači „Bog je milostiv“. I uistinu to je Bog pokazao, prvo Ivanovim roditeljima, pa samom Ivanu i tolikima koji su k njemu dolazili, a onda u svome Sinu Isusu, u svima onima koje je on ozdravio, izliječio, oslobodio zlih duhova i vratio u život. Božje milosrđe od tada, kao nezaustavna rijeka, teče i izlijeva se u srca ljudi.
U ovo razmišljanje želimo uklopiti i sedmo blaženstvo koje glasi: Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji.
Pitamo se, gledajući Ivana, kakvu je on „mirovnu misiju“ imao?
U prvom čitanju smo čuli kako prorok Malahija, kao posljednji u starozavjetnim knjigama, navještava dolazak glasnika koji će pripraviti put i očistit sinove Levijeve, on će biti „novi prorok Ilija“ koje će obratiti srca. To će biti Ivan, koji će krstiti na obraćenje grijeha, podučavat će staleže što im je činiti, čak će mnogi farizeji i saduceji slušati njegove riječi i mijenjati svoj život. Svojim isposničkim životom, karakterom i hrabrošću ne bojeći se ni vlasti ni smrti već će on pronositi i donositi samu Radosnu vijest, kako nam veli sv. Luka (3, 18).
To je „mirovna misija“ Ivana Krstitelja za kojega su se pitali: „Što će biti od ovoga djeteta?“
I Ivan je uistinu donosio mir u mnoga ljudska srca. Bio je posrednik toga mira i u Isusovo srce, naime krstio je samog Jaganjca Božjega u Jordanu. I tada se otvorilo nebo i začuo glas Očev: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina. I nakon toga Isus je s mirom u srcu mogao započeti svoje javno djelovanje. I kao čovjek je doživio obnovu ljubavi Oca nebeskoga i potvrdu svoga poslanja: On je odabrani, on je Sin Božji.
Taj mir Bog želi da svatko od nas doživi, mir savjesti da je bez grijeha, mir poslanja, da je našao svoje mjesto u društvu, mir s ljudima, da nije s nikim u zavadi, svađi ili mržnji i mir s Bogom koji se očituje u prihvaćanju Božje volje i vršenju Božjih zapovijedi.
Neka se svatko zapita: Posjedujem li taj mir u sebi? Ili: Ima li nešto u životu što mi ne da mira? Je li moja savjest uistinu mirna? Hoću li ovog Božića biti pomiren sa svim ljudima? Prihvaćam li mirno ono što mi je primiti iz Božje ruke za moj život?
Dok budemo gledali jaslice, borove i zeleno žito sjetiom se i ove priče: Zrno pšenice se skrilo u hambaru. Nije htjelo sudjelovati u sjetvi, nije htjelo umrijeti u brazdi, nije se željelo žrtvovati. Htjelo je spasiti vlastiti život. Ništa mu nije značilo doći na stol, biti kruhom u svečan dan, ni biti blagoslovljeno i podjeljeno gostima. Nije htjelo izgubiti svoj život i biti radost drugima. Nakon nekoliko mjeseci došao je seljak. Pomeo je i očistio hambar, sa smećem je izbacio i pšenično zrno (Bruno Fererro: Ali mi imamo krila, str. 56-57).
Budimo kršćani koji se neće bojati kršćanskog života!
p. Stipo Balatinac, SI