Skip to content

Četvrtak 3. tjedna došašća

his-healing-love-top

ČETVRTAK, 3. TJEDNA DOŠAŠĆA

Jr 23, 5-8; Mt 1, 18-24.
Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!

Jučer smo započeli posebno vrijeme priprave pred Božić, posljednjih osam dana u kojima je Crkva pripravila i posebna čitanja. Nastojimo ta čitanja povezati s osam Blaženstava, koja je Isus izrekao u svom poznatom Govoru na gori. Tako smo prvo Blaženstvo – Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko! – povezali s Isusovim osiromašenjem, tj. kako se on nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego je zbog nas postao čovjekom. Danas ćemo razmišljati o drugom Blaženstvu, koje glasi: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“

Evanđelje nam stavlja u prvi plan sv. Josipa i njegovu agoniju i muku, kad je saznao da je njegova zaručnica Marija, ostala trudna, a da se nisu zajedno nastanili. Njegova pitanja su bila: Kako je to moguće? Pa, ja je takvu ne poznam? Što je sad uradila? Zašto se to baš meni događa? Što da sada činim? I slično. Možemo reći da je sv. Josip bio u pravom smislu ožalošćen.

No, u ovom evanđelju doživljavamo da on, iako ožalošćen, biva utješen, sam anđeo Gospodnji objašnjava mu tu situaciju i pomaže mu da shvati začuđujuće djelo Božje, Božji naum koji je odabrao Mariju za majku Sina Božjega, kojemu će on dati ime Isus i koji će izbaviti narod svoj od grijeha njegovih. Vjeri sv. Josipa, da to shvati i prihvati, pomogle su i riječi, citat starozavjetnog proroka Izaije: „Evo Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog s nama“ (7, 14).

Koliko god je Josip bio ožalošćen, spoznaja da Bog konačno dolazi, da će se roditi Mesija, da će se ispuniti dugo očekivani san Izabranog naroda, sve to ojačalo je njegovu vjeru te on učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji.

Tu doživljavamo da onaj tko je pravedan i ustraje biti na Božjoj strani, kolikogod da je ožalošćen Bog će ga utješiti. Mnogi to neće doživjeti na neki spektakularan način, pa čak ni u ovom životu, ali to nas ništa ne bi smjelo obeshrabriti i poljuljati našu vjeru. Kršćanski stav ne bi smio biti: Ja želim utjehu sada, ja želim radost sada, ja želim oslobođenje od križa sada, tko će čekati nebo i vječni život. I u takvim trenucima kada mislimo da ne možemo učiniti ništa i ne vidimo nikakvu radost i utjehu, možemo ipak do nje doći ako pokažemo drugome da ga trebamo, ako pokažemo drugome da je on vrijedan, ako pokažemo drugome da nam on nešto znači. Tada će se roditi lanac radosti i utjehe žalosnih. To nam pokazuje i sljedeći primjer:

Liječnik je razočarano slegnuo ramenima. Pacijent nije davao znakove poboljšanja. Već deset dana nije reagirao na lijekove. Bezvoljno ispružen na bolesničkom krevetu, izgledao je kao da se više ne želi boriti za život.
Sljedećeg je dana liječnik ponovno obilazio bolesnike. Iznenadio se vidjevši da su kod njegova pacijenta svi nalazi pokazivali normalne vrijednosti. Starac je sjedio naslonjen na jastuke, a lice mu je dobilo boju koja je ulijevala nadu.
„Što se dogodilo?“ upitao je liječnik. „Jučer smo se plašili za Vaš život, a danas smo ugodno iznenađeni!“
Starac se nasmiješio. Dugo je kimao glavom, a zatim priznao: „Imate pravo, nešto se ipak dogodilo. Jučer me posjetio unuk i rekao: ‘Djede, moraš brzo kući: bicikl mi se pokvario’!“
(Bruno Ferrero: Život je sve što imamo, KSC Zagreb, 2005., str. 43)

p. Stipo Balatinac, SI