Isusovački svetac dana: Sv. Josip Maria Rubio

  • Vijesti

Josip Maria Rubio (1864-1929) obično su nazivali “apostolom Madrida”, što svjedoči ne samo o mjestu njegova dugogodišnjeg pastorala, nego i o dalekosežnim učincima njegova služenja. Rođen je u Daliasu (Andaluzija), a studij filozofije, teologije i kanonskoga prava završava na učilištima u Grenadi i Madridu. U Madridu je ujedno 1887. god. zaređen za svećenika. Djelovao je u više gradova na području madridske biskupije, kao i na matičnome sjemeništu gdje je nekoliko godina predavao.

Rubio je već u sjemeništu želio jednoga dana postati isusovcem, ali se zbog razloga izvan njegova utjecaja morao zadovoljiti ulogom “prijatelja Družbe”, kako se je rado nazivao. Ipak je, ponukan dubokim duhovnim iskustvima s hodočašća u Svetu zemlju, konačno 1906. god. stupio u novicijat u Grenadi. Od 1911. god. živi i djeluje u kući profesa u Madridu, sve do neposredno prije smrti u provincijskom novicijatu 1929. god.

Svi koji su svjedočili njegovu životu i službi bez iznimke su ga već za njegova života smatrali svecem. Mnogi su na dan njegove smrti doputovali u Aranjuez kako bi ga vidjeli posljednji put. Jedne državne novine tim povodom su napisale sljedeće: “Tijekom njegovih 18 godina u Madridu, stekao je apsolutnu naklonost stanovništva. Bio je popularan, ali istovremeno skroman i ponizan svećenik, tako te je sama njegova pojava, privlačna koliko dobroćudna, ostavljala utisak sveca.

Usvojivši Duhovne vježbe, živio je u svemu kao poslan od Onoga koji ga je pozvao da živi s Njim i Njemu nalik. Izvor njegova neumornog djelovanja, bez obzira na loše zdravstveno stanje, bili su dugi sati provedeni u kapelici pred Gospodinom. Sav njegov apostolski rad izvirat će iz njegova duhovnog života, a održavat će ga neprestana kontemplacija siromašnog i poniznog Isusa. Njegova osobna pobožnost Srcu Isusovu uvelike je zaslužna za njegovo često višesatno ispovijedanje izgubljenih duša koje su čeznule za Očevim zagrljajem ili strpljivo slušanje mnoštva koje je kod njega dolazilo za savjet i vodstvo.

Ovaj je isusovac u potpunosti integrirao apostolski i kontemplativni život te doista predstavlja autentični primjer ignacijevskog modela svećenika u velikom gradu. Njegove su propovijedi bile jednostavne, lišene suvišne retorike, u potpunosti izričaj onoga što mu je bilo na srcu. Kod sakramenta pomirenja isticao se u pokazivanju milosti i božanske dobrote, sa samim Isusom kao primjerom. Pokajnicima bi običavao govoriti: “Prepusti to Božjoj milosti”.

U siromasima je gledao one koje je Gospodin privilegirao, posvećujući im svoje sposobnosti i vrijeme, no povrh svega svoju ljubav i brigu. Rado je djelovao ondje gdje je bila najveća potreba, ali se također zanimao za budućnost mladih, za koje je osnivao škole i osposobljavao laike koji će im biti učitelji. U svojim poznatim misijama, po ulicama i trgovima je naviještao Radosnu vijest, Isusa. Gradio je kapele te je, unatoč svoj bijedi, Crkvu na onim prostorima učinio više prisutnom. Sam je držao nužnom integraciju služenja u vjerskim stvarima i promicanja pravde, smatrajući to dvoje jednim, nerazdvojivim poslanjem.

Rubio nikomu u svojoj blizini nije uskraćivao pozornost. Jednako je držao do bogatih i siromašnih, vlasnika i radnika, članova plemstva i običnog puka. U svima bi gledao Božjega sina i kćer kojima je potreban oprost, kruh, slušanje ili savjet. Njegov duhovni apostolat redovito bi u njemu pobuđivao nutarnju potrebu da služi onima u najvećoj potrebi. Tako su oko njega naprosto nicale organizirane skupine muškaraca i žena – suradnika u brojnim njegovim inicijativama u korist onih u potrebi.

Jedna od Rubiovih istaknutih karakteristika kao svećenika ignacijevske duhovnosti bila je njegova “raspoloživost”. Uvijek je bio spreman prihvatiti ili napustiti poslove i projekte na kojima je radio ako bi to tražila volja njegova poglavara. U takvim bi prigodama običavao reći: “Čini što Bog želi, želi što Bog čini.”