Skip to content

Četvrtak 2. tjedna došašća

Joachim-PATENIER-The-Baptism-of-Christ-1515-Kunsthistorisches-Museum-Vienna

ČETVRTAK 2. TJEDNA DOŠAŠĆA

Iz 41,13-40; Mt 11, 11-15.
Od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja!

Mi ljudi volimo se uspoređivati, volimo se natjecati, volimo biti bolji od drugih, posebni, jedinstveni. To natjecanje je i dobro ako pokreće aktivnosti, ideje, rad… No, mnogi čitav život „pate“ od uspoređivanja, nadmašivanja susjeda, dokazivanja na poslu, građenje umjetne veličine i slično. Čak i Isus uspoređuje Ivana Krstitelja sa svim ljudima, ali i s onima u kraljevstvu nebeskom. Možda nas malo zbunjuje da je i najmanji u njemu veći od Ivana. Što Isus želi reći?

Pa jednostavno, hajde, potrudi se možeš i ti biti veći od Ivana Krstitelja! Hajde, natječi se s pravim ljudima, velikanima. Ti to možeš. Pa, ovaj „najmanji“ ga je već pobijedio! U čemu se natjecati?

U ispunjavanju svoga životnoga poslanja kao zadaće Božje. Isus ovo govori kad je Ivan već u tamnici i samo što nije došao zahtjev Herodijadine kćerke: „Daj mi ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja!“ (Mt 14, 8). Jesmo li se ikad pitali: Zašto Isus nije spasio Ivana iz tamnice i od okrutne smrti, pa on mu je najbliži rođak, krstio ga je, pripravio mu put? Zašto je Ivan morao podnijeti i žrtvu svoga života? Iako nam potpuni odgovor ostaje na području misterija, možemo zaključiti da je Ivan u potpunosti ispunio svoje poslanje, da je učinio sve što je bila njegova zadaća i da je žrtvom života dao najveću potvrdu Isusovu mesijanskom poslanju. I kad se uspoređivao s Isusom znao je tko je on i što je on, rekao je: „Ja nisam Mesija“ (Iv 1, 20); i „Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući“ (Iv 1, 27).

Dakle, da bi se uopće s drugima uspoređivao moraš znati tko si ti. Beskorisno je s drugima se uspoređivati, a to plus toga može voditi i u zavist, ljubomoru i druge grijehe. Nemojmo se uspoređivati s ljudima, nego s idealima i vrednotama. Nemojmo graditi svoju veličinu na tuđem padu, nego nastojmo živjeti prema Isusovoj ljestvici vjerskih istina, zahtjeva i blaženstava. Tada neće u našem životu biti apsurdnih situacija, kao napr. ova o kojoj govori sljedeća priča:

U nekom američkom gradiću jedan crnac otvorio je slastičarnicu. Svi, i bijelci i crnci, navraćali su k njemu. Bio je veoma ljubazan i uvijek je držao fine slastice.Vidio to jedan bijelac i rekao u sebi: „I ja ću otvoriti slastičarnicu. Ako može taj crnac, mogu – štoviše! – i ja.

Rečeno, učinjeno. Bijelac je otvorio slastičarnicu. Imao je svega u izobilju. Ali bio je skuplji. Premda mu slastice nisu bile tako fine kao u crnca, ipak su svi bijelci navraćali k njemu.

Jednom se srela dva dječaka, bijelac i crnac. Obojica s po deset centi. Odlučiše kupiti sladoled.

– Ja idem crnom slastičaru; za deset centi dobit ću dvije kuglice. Kod bijelog slastičara dobio bih samo jednu – reče mali crnčić.

– Možda – odvrati bijeli dječak. – Ja ipak idem k bijelom slastičaru. Mama kaže da je kod njega sladoled hladniji.
(Usp. Kratke priče za bogoslužje i katehezu 2, Sesvete, 1998., str. 98.)

p. Stipo Balatinac, SI