Skip to content

Petak 1. tjedna došašća

obitelj pod kriu017Eem

PETAK, 1. TJEDNA DOŠAŠĆA

Iz 29, 17-24; Mt 9, 27-31.
Razmjena ljubavi.

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus ozdravlja dva slijepca koja su išla za njim i vikali: „Smiluj nam se, Sine Davidov“! Kad su ga sustigli u kući i potvrdili svoju vjeru Isus ih je ozdravio. Ovo evanđelje pokazuje nam jednu zakonitost umnažanja ljubavi, a to je obostranost. Da bi se ljubav umnažala potrebno je djelovanje s obadvije strane. Ovdje su prvo djelovali slijepci. Oni su vikali, vapili, molili. I kad se Isus nije na njih obazirao išli su za njim. On nije stajao, nisu ni oni. No, kad je došao u kuću konačno su ga sustigli. Sada je bilo potrebno ispovijediti i svoju vjeru, i to su oni učinili. I tada stupa Isus u akciju, dolazi djelovanje s druge strane: Prvo im je dotakao oči, a onda riječima ozdravio. Da se dogodi ovako nešto divno potrebna je jedna obostranost, interakcija, razmjena, potrebna je razmjena ljubavi.

Zato u svojim Duhovnim vježbama sv. Ignacije kaže (Br. 230-231): Prije svega, dobro je imati na pameti dvoje:
Prvo: ljubav treba da se pokaže više djelima nego riječima.
Drugo: ljubav se sastoji u obostranom saopćavanju, tj. da ljubitelj daje i dijeli s ljubljenim ono što ima ili od onog što ima ili što može; a tako opet i ljubljeni ljubitelju. Ako, dakle, jedan posjeduje znanje, daje ga onome koji toga nema. To vrijedi i za časti, i za bogatstvo, i tako sve jedan drugome naizmjence.

Dakle, ljubav ne ide na silu, za ljubav nisu dosta riječi. Za ljubav je potrebna sloboda, prostor, šansa, čekanje, strpljivost, prava prilika…

Evo životnog iskustva jedne majke: Imam dva sina. Stariji vodi uobičajeni bračni i poslovni život, a mlađi je bio ovisnok o drogama i nakon uspješnog liječenja započeo je i on život ispočetka. Ja sam ga stalno opsjedala telefonskim pozivima, posjetama, nuđenjem pomoći, savjetima. Bila sam mu dosadna i počeo me je izbjegavati. Mislila sam da sam ja u pravu i tjerala sam svoje dok nisam počela razmišljati o svome ponašanju i uvidjela da griješim. Tada sam ga pustila na miru, neka vodi svoj život, neka se osamostali, neka radi kako misli da je najbolje, a ne kako ja mislim. Nije me nazivao, nisam ni ja, makar sam imala napasti gotovo svaki sat. Nakon dva tjedna moje šutnje nazvao me je i jednostavno rekao: ‘Zovem te samo da te pitam kako si’. To je bio najljepši telefonski razgovor u mome životu. Od tada komuniciramo na obostrano zadovoljstvo. Ne često, ali s ljubavlju!

Ova majka shvatila je da je to Božje djelo, kao što smo čuli u prvom čitanju: „Kad vidi usred sebe djelo mojih ruku, svetit će ime moje… Zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će poduku.“

p. Stipo Balatinac SI