Znamenitosti crkve


Kip Srca Isusova – Povijest štovanja

presveto-srce-isusovo

Promatrajući i analizirajući pobožnost Srcu Isusovu s teološko-pastoralnog vida, njezini sastavni dijelovi jesu POSVETA I ZADOVOLJŠTINA. Prema izjavi sv. Margarete Marije Alacoque, ali isto tako i crkvenog učiteljstva, ta dva oblika jesu temeljne dimenzije štovanja Kristova Srca. Sv. Margareta shvaćala je i izrazila pobožnost Srcu Isusovu na ovaj način: to je jedan divan oblik savršenog kršćanskog života, to je ljubav Isusova koja obuhvaća dušu u svim njenim mislima, osjećajima i djelima tako da nismo više mi koji živimo nego je Isus Krist koji živi u nama.

Iz ovih dvaju temeljnih vidova – posvete i zadovoljštine – slijede vanjski izražaji pobožnosti u kojima se ti stavovi konkretnije očituju: misa i molitve u časoslovu za blagdan Srca Isusova, pobožnost devet prvih petaka, osobna posveta i posveta obitelji, apostolat molitve, pobožnost svete ure, pobožnosti tijekom mjeseca lipnja, itd. Evo i neke izjave o važnosti i vrijednosti štovanja Srca Isusova: papa Leon XIII. je rekao: „Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost“; Pio XI.: „To je sinteza cijeloga kršćanstva“. Papa Ivan Pavao II.: “U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere.” Štovatelj Srca Isusova na našim područjima je bio i nadbiskup Josip Stadler, danas sluga Božji, koji je posvetio svoju nadbiskupiju Srcu Isusovu, pokrenuo Glasnik Srca Isusova i veoma se zauzeo za širenje ove pobožnosti u narodu koju je smatrao “krunom svih pobožnosti”. Časni sluga Božji Petar Barbarić je također štovao Srce Isusovo. U njega je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje za života tako žarko i tako djetinje štovao .Zatim, isusovac Petar Perica je bio veliki štovatelj Srca Isusova i širitelj ove pobožnosti, živio je veoma svetim životom. No ono po čemu je zadužio cijeli hrvatski narod jest njegova pjesma DO NEBESA NEK SE ORI, koju je spjevao još kao 19-godišnji gimnazijalac u Travniku za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu 1900. Njegova svetačka ljubav prema Isusu Kristu i danas odjekuje u riječima pjesme Do nebesa: Isukrste srcu Tvom, s nama naš se kune dom, dušom tijelom vijek sam Tvoj, za krst časni bijuć boj!

Iz svega rečenoga jasno proizlazi da štovanje Srca Isusova nije jedna pobožnost među ostalima, još manje da je možda osuđena da s vremenom nestane i da bude zamijenjena nekim novim oblicima pobožnosti. Nakon što su crkveno učiteljstvo, i napose posljednje pape, tako jasno dali do znanja kakvo se blago krije u toj pobožnosti, postaje jasno da će štovanje Božanske ljubavi pod znakom Kristova Srca imati uvijek trajnu vrijednost. Trebat će, istina, prema želji Ivana Pavla II. izraženoj u pismu isusovcima, pronalaziti nove oblike i načine kako predstaviti današnjem vremenu sadržaj i bit te pobožnosti da bude razumljiva današnjem čovjeku; no Srce Isusovo ostat će i treba nam ostati trajan poticaj i poziv da u njemu prepoznamo i častimo onu beskrajnu i vječnu Božansku ljubav koja nas je stvorila, koja traži naš odgovor i koja nas očekuje na kraju ovozemaljske egzistencije.

BDM Lurdska – Povijest štovanja

gospa-lurdska

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica Soubirous, najstarija kćerka siromašnog mlinara, ovako: «Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.

Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.

Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: ‘Ja sam Bezgrješno Začeće.’

Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.»
Bernardica je 10 godina nakon ukazanja, tj. godine 1868., stupila u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Učiteljica novakinja i poglavarica postupale su s njom strogo bojeći se da se zbog ukazanja Majke Božje ne bi uzoholila. No, ona je dobro naučila lekciju poniznosti pa te opasnosti nije bilo. Ona je znala da će je poniznost još više približiti Bogu pa je rado primala i poniženja kojima su je podlagali.

Bernardica, već od djetinjstva boležljiva, mnogo je bolovala i u samostanu. Na taj je način stalno vršila onu pokoru na koju ju je Gospa pozivala. Njezina joj je astma davala obilno prilike da trpi i ispašta za grješnike. Kućni liječnik dao je o Bernardici kao smirenoj i strpljivoj Gospinoj patnici najdivnije svjedočanstvo. Posljednje riječi što ih je na ovoj zemlji izgovorila bile su ove: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene siromašnu grješnicu!»

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, možda bismo za to izabrali koga drugoga. Ali, Gospodinovi su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna velika poruka i pouka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdska ukazanja Crkvu potiču na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima. Svi smo mi kršćani ta Crkva pa smo stoga mi pozvani da se odazovemo i tome velikom poticaju, koji nam je došao Gospinim ukazanjima u Lurdu.