Novak Zlatko Brauchler

Rođen sam 16. kolovoza 1991. u Ludwigshafenu na Rajni (Biskupija Speyer) u Njemačkoj, u klasičnoj radničkoj obitelji. Moja obitelj s očeve strane rodom je iz općine Nijemci, iz Srijema. Moja majka je Poljakinja. Jedna baka mi je Poljakinja i danas živi u Njemačkoj. Imam dva brata i jednu sestru. Jedan brat je dvije godine stariji od mene, mlađi brat ima 13 godina, a sestra ima 21 godinu, i oni žive u Njemačkoj.

S otprilike 15 godina prvi put sam osjetio Božji poziv za svećeništvo. Povjerio sam se tada jednom svećeniku koji me je od tog dana duhovno pratio. Kako sam osjetio da je taj poziv sve dublji i jasniji, povjerio sam se svojoj majci. Ona je bila vrlo šokirana i skroz potresena. Obavijestila je cijelu obitelj o mojoj odlucci i svi su bili protiv. Kako bi me spriječili roditelji mi nisu dopustili pohađanje gimnazije, nego sam najprije morao završiti strukovno obrazovanje. Nije mi bilo jednostavno. Bilo je to vrijeme u kojem me je Bog stavio na kušnju. Tako sam najprije, nakon završetka srednje škole, stekao trogodišnje strukovno obrazovanje za vrtlara hortikulture. Božji poziv nije nestao, štoviše, pratio me je i vodio u mome obrazovanju. Moja se obitelj i dalje nije slgala s mojim pozivom. Svoju vjeru živio sam potajno. Na dnevnu Svetu misu i na susrete s mojim duhovnim pratiteljem išao sam samo u tajnosti. Nakon mog strukovnog obrazovanja i nakon što sam postao punoljetan iselio sam se iz roditeljske kuće i ušao u Nadbiskupijsko sjemenište za kasna zvanja 2010. godine. Tu sam pohađao i Humanističku gimnaziju biskupije Munchen – Freising u Wolfratshausenu, blizu Munchena, kako bih se spremio za maturu i nastavio sa svojim duhovnim pozivom. U sjemeništu sam mogao živjeti svoj poziv i razvijati ga. Božji poziv ispunjavao je moje srce sve jače iz dana u dan. Srce mi je prožimala čežnja za Euharistijom, Isusom Kristom i službom Božjom.

Isusovce sam prvo upoznao u Munchenu. Tu sam redovito išao na Svetu misu u crkvu sv. Mihaela, a također i na grob sv. patra Ruperta Mayera u crkvi u Burgersaalu. Čitao sam puno o životu svetog Ignacija Lojolskog i o njegovom susretu s Kristom. S vremenom sam osjetio da je moj poziv posajao konkretniji i da mi je Bog namijenio put u redovničku zajednicu. Zbog toga sam počeo dublje proučavati isusovačku duhovnost. Nakon mnogih duhovnih razgovora s mojim duhovnikom, postajao sam sve svjesniji da me Bog želi u Družbi Isusovoj. Redovite duhovne vježbe i dani sabranosti, kao i razgovor s Bogom u molitvi, učvršćivali su Njegovu volju u meni i ostvarili je.

Moj dolazak u Hrvatsku, sigurno je za mnoge iznenađenje, s obzirom da je moj materinji jezik njemački, a hrvatski je još uvijek u „dječjim cipelama“. Međutim, osjećam duboko u srcu da je takva Božja volja.

Svoje sam praznike svake godine provodio u Hrvatskoj ili u BiH, tako da sam i tamo imao dobar uvid u trenutačnu crkvenu situaciju. Moji su me prijatelji iz Hrvatske i BiH uvijek obavještavali o najnovijem stanju stvari. Ova iskustva su bila od velike važnosti za moje opredjeljenje. Osim toga, naučila su me zajedničkom radu s različitim mentalitetima ljudi, kao i učiti iz njihovih iskustava i primijenjivati ih u vlastitom životu. Ta mi internacionalnost razjašnjava što znači Crkva. Posebno me prijateljstvo veže sa sestrinskom zajednicom Služavki malog Isusa (Sarajevska provincija), kao i s mnogim svećenicima Sarajevske nadbiskupije, prijateljima iz Slavonije i Zagreba.

Samo tamo gdje leprša dobra duša, poziv može rasti i sazrijevati. Rado to uspoređujem s rastom biljke: Kada se posadi u lošu zemlju, tada će biljka teško niknuti. Rast će vrlo slabo i skoro da neće davati nikakve plodove, zato što joj nedostaje plodna zemlja za rast. Za ovu biljku je temelj slab da bi pronašla snagu za donošenje bogatog ploda.

Ako se cvijet posadi u dobru, plodnu zemlju, razvit će se u svojoj ljepoti i raskoši. Biljka će povući iz plodne zemlje svu svoju snagu kako bi donijela bogate plodove. Na takav način gledam i na svoje svećeničko i redovničko opredjeljenje za Družbu Isusovu u Hrvatskoj i stupanje u Novicijat u Splitu.