Znameniti isusovci u Splitu


p. Aleksandar Komulović (1548.-1608.)

Ovaj Splićanin spada među u najveće Hrvate druge polovice 16. stoljeća. Pisac je prvog izvornog hrvatskog katekizma “Nauk karstianski” (1582.), prvi je predstojnik hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu (1589.) i prvi Hrvat koji je pismenom oporukom 1608. svu svoju imovinu ostavio za tiskanje hrvatskih knjiga. Bio je apostolski vizitator u Albaniji, Bugarskoj, Vlaškoj i Transilvaniji (1584.-1587.) i papinski izaslanik u posebnoj diplomatskoj misiji pape Klementa VIII. u Vlaškoj, Transilvaniji, Poljskoj i Rusiji (1593.-1599.).

U Moskvi u dva navrata u ime pape vodi pregovore s ruskim carem Fedorom I. i regentom Borisom Godunovim. Zaslužan je kao apostolski vizitator u Vilniusu za litvanizaciju tamošnje Crkve. Komulović se 1599. vraća u Rim i ulazi u isusovački red. Predaje hrvatski jezik na Ilirskoj akademiji zajedno s Bartolom Kašićem (1603.) i prevodi mali Bellarminov katekizam na hrvatski jezik. Bit će to stoljećima najrašireniji katekizam u Dalmaciji. Od 1604. djeluje u Dubrovniku gdje je napisao djelo “Zarcalo od ispovijesti”.

Markantun de Dominis (1560.-1624.)

Jedan je od prvih hrvatskih učenjaka koji je svojim djelom ušao u tokove modernih europskih znanosti i ideoloških previranja. Rodom s Raba, ulazi u isusovački red 1579. u Novellari u Italiji. Na početku studija moli poglavare da ga pošalju u prekomorske misije, međutim ostavljen je u Italiji i već kao student predaje matematiku u Padovi, a poslije završene teologije, matematiku i filozofiju u Bresci. Smatran je pionirom i pretečom optičkih znanosti, te je njegov rad na tom području hvalio i glasoviti Isaac Newton.

1579. izabran je za senjskog biskupa, a da bi prihvatio tu funkciju morao je izići iz reda, te mu je isusovački general poslao otpusnicu. Tako Dominis nakon mirna redovničkog i znanstvenog života stupa na burnu crkveno-političku pozornicu. Nekoliko godina potom postaje splitski biskup, dolazi u sukob s Rimom i odlazi u Englesku odakle piše kritike na račun pape. Kasnije se želi izmiriti s Crkvom, povlači optužbe i dolazi u Rim, gdje ipak biva optužen i zatvoren. Umro je 1624. godine, a nakon nekoliko mjeseci tijelo mu je sa spisima spaljeno.

Dominisa su stoljećima napadali katolici i protestanti, ali danas objektivni povjesničari smatraju da je, unatoč svojoj oštrini i nagloj naravi, iskreno težio za sjedinjenjem kršćana, a mnoge od njegovih kritika i mnogi od njegovih dalekosežnih prijedloga danas su razumljivi i prihvatljivi.

p. Ardelio della Bella (1655.-1737.)

Nakon što je u Napulju s izvrsnim uspjehom završio studij teologije i prava, odriče se svjetske karijere i ulazi u isusovački red. Želio je djelovati kao misionar. Malo se tko od stranaca koji su djelovali u Hrvatskoj s toliko ljubavi i zauzetosti suživio s našim narodom, cijeli život posvetio za njegovo dobro i zadužio njegovu kulturu i vjeru kao Ardelio della Bella. Suvremenici su ga nazivali „apostol Dalmacije“. Živio je u Dubrovniku i Splitu, a širom Dalmacije radio na vjerskoj obnovi, zbog čega se kasnije odrekao i službe profesora filozofije u Rimu koja mu je bila nuđena.

Nije bio samo propovjednik i misionar, već i znanstvenik i leksikograf. U periodu od dvadeset godina, za vrijeme boravka u Hrvatskoj, prikupljao je građu za svoj rječnik Dizionario italiano-latino-ilirico, kojeg je objavio u Veneciji 1728. godine. Rječnik sadrži i upute za čitanje, pisanje i naglašavanje hrvatskih riječi, te kratku hrvatsku gramatiku. U njemu donosi i navode iz gotovo svih dotadašnjih hrvatskih djela i mnoštvo narodnih poslovica. To je jedan od naših najvažnijih rječnika i prvi takve vrste u hrvatskoj literaturi. U svojim pak propovijedima koje su ostale zapisane u zbirci „Razgovori i pripovidanja“ dao je prekrasan primjer govorništva i ljepote hrvatskog jezika koji je izvrsno naučio i toliko volio.

Kroz 30 godina djelovanja u Splitu, gdje je došao 1703. kao prvi isusovac, posjetio je 17 biskupija širom naše obale i zaleđa, čak i u krajevima pod turskom vlašću. Svake bi godine kroz pet ili šest mjeseci održao petnaestak misija. Svaka od njih bi trajala po tjedan ili dva, a kroz to vrijeme bi propovijedao ujutro i navečer, katehizirao djecu popodne, a u ostalo vrijeme ispovijedao. Umro je na glasu svetosti 1737. godine, a pokopan je uz najveće počasti u crkvi Gospe od Poišana, jednako cijenjen i omiljen među pukom i istaknutim intelektualcima svoga doba. Zadarski nadbiskup Vinko Zmajević (1670.-1745.), veliki della Bellin štovalac, dao je u Rimu načiniti u bakrorezu njegov portret, koji se danas nalazi u splitskoj rezidenciji.

 

p. Ivan Vreman (1583.-1620.)

Mladi Splićanin ušao je u isusovački red kao šesnaestogodišnjak u Rimu. Studirajući na Rimskom kolegiju pokazuje posebni talent za matematiku i astronomiju, koju su mu predavali znameniti isusovački znanstvenici Christopher Clavius (tvorac gregorijanskog kalendara) i Christoph Grienberger (znanstvenik po kojem je nazvan jedan od kratera na Mjesecu). Uskoro Vreman počinje sam vršiti vlastita astronomska istraživanja, posebno u vezi pomrčine mjeseca.

Oduševljen isusovačkim misijama na Dalekom istoku, Vreman se želio pridružiti misionarima. Budući da je na ukrcavanje iz Portugala trebalo čekati i više godina, predavao je ondje i u Španjolskoj matematiku. 1615. godine konačno polazi iz Lisabona, te devet mjeseci boravi u Goi u Indiji, a 1616. stiže u portugalsku koloniju Macao na vratima Kine. Čak se i na putu bavio znanstvenim radom, pa tako proučava magnetske deklinacije i na osnovi tih istraživanja određuje razlike između europskog i azijskog vremena i položaje mjesta od Goe do Macaa. Rezultate šalje bivšem profesoru Grienbergeru, a tridesetak godina kasnije ih je drugi poznati isusovački znanstvenik, Athanasius Kircher, uvrstio u svoje djelo o magnetizmu.

Nažalost, zbog teških uvjeta u kojima su misionari živjeli Vreman se uskoro teško razbolio i umro, bez da je ostvario životnu želju da misionari u Kini. Njegova subraća su žalila zbog tako prerane smrti, budući je bio veliki talent, izvanredan matematičar i astronom, te nadasve čovjek velika apostolskog duha.

p. Antonio Maria Ayala (1818.-1887.)

Bio je superior isusovačke misije koja je 1879. doselila u Split, po prvi puta nakon obnove Družbe. Postao je revni širitelj pobožnosti Srcu Isusovu i tražen ispovjednik. Misije je vodio punih 49 godina, ukupno njih oko 800, od Drave do Jadrana. Također je odgojio i niz mlađih misionara. Bio je ponizan, samozatajan i radin. Nije se libio poduzimati naporna putovanja, živjeti teškim misionarskim životom, dugo ispovijedati u hladnim i vlažnim crkvama…

Iako Talijan, iznimno je volio hrvatski narod i kulturu. Na prigovor nekih Varaždinaca da je stranac odgovorio je: „Kad smo mi kao pučki misionari potakli hrvatski narod da se odmetne od svoje hrvatske zastave. Ja sam naučio vaš jezik te se ponosim i dičim da vam na tom jeziku mogu saopćiti svoje misli. … Ja se pak dičim hrvatskim jezikom te se nadam da ću kod Hrvata sklopiti svoje oči – umrijeti.“ Vodio je misije i u zagrebačkoj katedrali u nazočnosti bana Jelačića, koji mu je na koncu zahvalio i rekao: „Ne zaboravite mojih Hrvata.“

P. Ayala je umro u Splitu, ožaljen od sviju. Njegovom mrtvom tijelu na odru u crkvi sv. Filipa Nerija počast su odali biskup, mnogi svjetovni svećenici i redovnici, redovnice i sjemeništarci, te sva sila naroda. Pokopan je na Sustipanu, te je tako ispunjena njegova želja da i mrtav ostane s hrvatskim narodom.

p. Petar Perica (1881.-1944.)

p. Petar Perica

Najpoznatiji kao autor glasovitih pjesama „Do nebesa nek’ se ori“ i „Zdravo Djevo“, p. Perica je rođen u Kotišini, kraj Makarske, a u Družbu Isusovu stupa kao dvadesetogodišnjak. Bio je duhovni vođa katoličkih organizacija u Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Superior isusovačke rezidencije u Splitu bio je od 1927. do 1929.

Svoje zvanje je živio na glasu svetosti. Bio je svećenik intelektualac koji je svojim propovijedima budio u ljudima vjeru i nadu. Ljudi su iz daleka hrlili kako bi ga slušali. Posebno se isticao u radu s mladima. A uz umjetničku nadarenost za pisanje, imao je i snažan osjećaj za siromašne.

P. Perica je podnio mučeniču smrt. Nakon što su krajem Drugog svjetskog rata partizani ušli u Dubrovnik, odveden u zatvor, te je bez ikakvog suda i ikakve krivice, zajedno sa drugim svećenicima i uglednim građanima Dubrovnika, strijeljan u noći s 24. na 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi. 2010. godine su ekshumirani posmrtni ostaci tamošnjih stradalnika, te je dio njih identificiran, a među njima i ostaci padra Perice, kako su ga u Dubrovniku zvali. Ostaje nada da će Dubrovčani pokrenuti postupak za njegovu beatifikaciju, što je svojim životom p. Perica zasigurno zaslužio.

p. Božidar Šantić (1897.-1976.)

Rođen u Kaštel Štafiliću bio je dugogodišnji superior u splitskoj rezidenciji. Ostao je zapamćen po svojoj vedrini i komunikativnosti, te kao dobar propovjednik. Kao mladić je 1911. godine bio prisutan na svečanostima povodom osnivanja HNK Hajduk. Čitavog života ostao je hajdukovac, a znao je s ministrantima zaigrati „na baluna“ (krpenjačom) u poratnim godinama. Pokopan je na splitskom groblju Lovrinac, a sprovod je vodio nadbiskup uz mnogo svećenika i vjernika.