Sv. Stanislav Kostka


St. Stanislaw Kostka

Rođen je god. 1550. u krilu plemićke obitelji Kostka, u gradu Rostkowu. Bio je drugi sin bogate, moćne i ponosne obitelji, ponosne poljskim ponosom.

Kad je Stanislavu bilo 14 godina, poslaše ga roditelji sa starijim mu bratom Pavlom i odgojiteljem u Beč na klasične nauke. Kako je upravo tada austrijski car započeo nizom nasilja prema isusovcima, oduzeo im je doskora i zgradu koja je bila namijenjena za konvikt đacima koji su izdaleka dolazili u školu u njihov kolegij. I tako se i braća Kostka, pošto su jedno vrijeme proboravili u isusovačkom kolegiju, moradoše pobrinuti za stan u gradu, gdje su izvan škole bili izvan kontrole jer je njihov odgojitelj po značaju bio laka roba i sam povodljiv za laganim i udobnim životom pa nije bio sposoban svojim odgajanicima nametnuti stegu ozbiljnog mladenačkog i đačkog života.

I sada se vidjelo tko je od njih trojice najzreliji. Bio je to najmlađi: Stanislav. Dok su se Pavao i odgojitelj odali rasipnu životu, često u sumnjivu i lošem društvu, dotle je Stanko nastojao oko pobožnosti i marljivosti u studiju. Činio je to unatoč tome što mu se stariji brat Pavao izrugivao i stalno ga kao »pretjeranog pobožnjakovića« ismijavao. Stanko je bio potpun nonkonformist, mislio je svojom glavom, držao se svojih stavova, nije bio povodljiv ni za kim tko nije bio dobar. U tome je njegova moralna veličina, u tome ostaje vječan uzor za nasljedovanje.

Kako se nalazio na stanu kod jednog protestanta, taj nije htio ni čuti da bi se bolesnom Stanku donijela pričest u kuću. Fanatizam je strašna stvarnost, nešto bezobzirno, što gazi pravo i slobodu čovjeka. A Stanko je za vrijeme jedne svoje groznice tako žarko želio primiti Isusa u svetoj pričesti. Pobožan kao nevino dijete živom vjerom obratio se, da mu pomogne, svetoj djevici i mučenici Barbari, koju je štovao kao zaštitnicu dobre smrti. Kako je vjera ona što stvara čudesa, kako nas to uči sam Isus, Stankova je vjera bila nagrađena i Gospodin je učinio čudo da se Stanko, ležeći bolestan, mogao čudesno pričestiti. U bolesti, u kojoj je bio prepušten sam sebi, bez njege i podvorbe, Stanko se u molitvi mnogo preporučivao i Blaženoj Gospi. Moleći joj se, osjetio je u srcu kako ga ona poziva da stupi u Družbu njezina Sina, u Družbu Isusovu.

Tako je Stanko jednoga jutra potajno napustio Beč te pošao prema Augsburgu k njemačkom provincijalu Petru Kaniziju, brat Pavao i odgojitelj dadoše se u potjeru za njim. No nisu ga uhvatili te su se vratili natrag neobavljena posla. Stanko je sretno stigao u Augsburg, no ne našavši ondje sv. Petra Kanizija, pošao je u Dillingen. U razgovoru sa Stankom i Petar Kanizije se uvjerio da se kod njega radi, zaista, o pravom zvanju. Zato je odlučio poslati ga u Rim general
ureda Franji Borgiji.

I tako se Stanko, noseći sa sobom preporučeno pismo njemačkog provincijala Petra Kanizija, uputio pješke put Vječnoga grada. Njega u ostvarenju poziva nije mogla zaustaviti nikakva zapreka, pa ni vrletne Alpe preko kojih se valjalo probiti do Italije. Na Stankov je korak otac reagirao žešće nego što se bilo nadati, reagirao onako nasilno i bahato, kao što su to znali činiti tadašnji zemaljski moćnici. Zaprijetio se da će, ako se Stanislav ne vrati u obitelj, potjerati iz Poljske sve isusovce.

Stanko je, međutim, sretno stigao u Rim te ondje u rimskom novicijatu Sv. Andrije započeo svoj novicijat. Bio je u svakom pogledu uzoran novak: šutljiv, čedan, poslušan, ne odavajući na vani ipak ništa izvanredno. Gospodin mu nije namijenio dug život jer on je u malo vremena ispunio mnoge godine, naglo dozrio za nebo. Koncem listopada 1567. stigao je u Rim, a već je 15. kolovoza 1568. umro. Dogorio je naglo u rimskoj vrućini kao svijeća. Bilo mu je tek 18 godina. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem.
Kao svoga zaštitnika štuju ga novaci Družbe Isusove. Danas ih Družba ima 1.000. Kako je sv. Stanislav Kostka i jedan od zaštitnika mladeži, dobro je i danas proučavati njegov lik, njegov značaj, koji je tako rječit.