Gradnja kuće


Nakon što su splitski isusovci niz godina djelovali bez vlastitog prostora, tijekom kojeg vremena su boravili u prvo u staroj biskupskoj palači, a zatim kod „filipovaca“, nametnula se potreba za gradnjom vlastitog doma. U tu svrhu je 1890. godine kupljeno zemljište na Manušu, tzv. Kruševića gumno. Bila je to ledina na kojoj su seljaci privezivali magarce kad bi ponedjeljkom i četvrtkom odlazili na pazar. Nacrt zgrade je tek nakon 10 neuspješnih pokušaja usuglašen s gradskom upravom, te se tako 1891. godine započinje s gradnjom današnje rezidencije, skladne i otmjene građevine koja oplemenjuje taj dio Splita..

Isusovci su isprva željeli sagraditi manju kuću uz koju bi kasnije sagradila crkva. Međutim tadašnja narodnjačka gradska vlast je s nepovjerenjem gledala na taj projekt, smatrajući da splitski isusovci, koji su tada još uglavnom bili Talijani, podupiru domaće autonomaše, najpoznatiji od kojih je bio nekadašnji gradonačelnik Antonio Bajamonti. Stoga su isusovce nastojali odvratiti od gradnje namećući im teško ispunjive uvjete gradnje. Tako se tražilo da kuća ima dva kata, da se gradi od obrađena kamena i s ukrasnim uglovnicima, doprozornici da budu fino izdjelani od bračkog kamena i gore s lûkom, te da cijelo zemljište bude ograđeno kamenom ogradom koja u čelnom dijelu mora biti ukrasno izvedena.

U stvarnosti su se splitski isusovci uvijek distancirali od političkih borbi, pa se nisu dali obeshrabriti niti takvim gradskim zahtjevima, već su izgradili skupu i reprezentativnu građevinu kakvu je grad zahtijevao, premda su tako potrošili i sredstva predviđena za gradnju buduće crkve. U novu, još nedovršenu kuću, uselili su 19. lipnja 1893. godine, te u njoj neprekidno borave do danas.

Nakon 1945. godine grad Split oduzima isusovcima prvi kat kuće i useljava neke ustanove koje tu ostaju 30 godina. Zbog povoljnog položaja rezidencije postojali su planovi da se tu smjesti i sovjetski konzulat, ali do toga ipak nije došlo. 1976. godine je zgrada oslobođena nametnutih podstanara, no budući su u tom razmjerno velikom prostoru živjela samo trojica isusovaca, postojala je opasnost da Grad ponovno nekoga useli. Stoga je tadašnji provincijal p. Karaman 1977. godine preselio novicijat iz Zagreba u Split, a to rješenje koje se isprva smatralo privremenim održalo se do danas. Grad je ipak godinu dana kasnije oduzeo veći dio okućnice (872 m²) za gradnju dječjeg vrtića. No, duhovno središte se nije utrnulo.

Temeljita obnova kuće započela je 2000. godine pod vodstvom p. Josipa Opata. Učvršćena je statika čitave zgrade, preuređene su prostorije za novicijat, a na tavanu je spušten pod, na koji način je dobiveno desetak soba i jedna dvorana za duhovne sastanke. Krov je posve obnovljen, kao i sve instalacije, a uvedeno je također centralno grijanje i solarno grijanje vode. Na taj način omogućeni su svećenicima i novacima dostojni uvjeti življenja koji ih osposobljuju za vlastiti duhovni rast i služenje drugima prema evanđeoskim načelima.